Poštovani,
Želim da izložim svoju situaciju,ukažem na položaj samohranih majki ,kao što sam ja .Ne postoji institucija kojoj se nisam obraćala ..
Mom Igoru iako boluje od hronične bolesti Dijabetes tip 1, nije život ugrožen,barem ne na kraće staze,mada njegova bolest može da dovede do teškog oštećenja gotovo svih organa, izmedju ostalog i otkazivanje bubrega.,nama ne gori pod nogama u smislu života,ali...
Svesna sam da naša situacija ne može da se uporedi sa porodicama gde je dete obolelo od smrtnonosne bolesti, gde deca nemaju krov nad glavom,ili su u bilo kom obliku životno ugrožena, mogu slobodno da kažem da je i mojoj deci krov nad glavom pod znakom pitanja jer smo u realnoj opasnosti od nagomilavanja dugovanja i zaplene imovine zbog dugovanja ,kao i da nam je egzistencija vrlo ozbiljno ugrožena.
Nevidljivi smo za sistem jer imam stalno zaposlenje, i "normalnu" platu pa ne mogu ostvariti prava ni na kakvu vrstu pomoći. Imamo i stan u vlasništvu ,pa samim tim ne deluje ni da smo sa te strane ugroženi. Ali nažalost istina je drugačija…
Mogu slobodno da kažem da za katastrofalno materijalno stanje moje dece i mene, postoji direktni uticaj (da ne kažem krivica) Centra za socijalni rad –Novi Beograd što ću opisati u sledećem izlaganju:
- Samohrani sam roditelj dvoje dece: Olivere (16 godina) i Igora (15 godina) i izdržavam ih isključivo od svoje zarade, sa obzirom da deca nisu ostvarila porodičnu penziju nakon smrti njihovog oca (jer nije imao dovoljno staža), a moji roditelji nisu živi.
-Igoru je od oktobra 2010 dijagnostikovan Diabetes Mellitus tip 1.
-Olivera pohađa drugu godina Srednje medicinske škole u Zemunu, i odličan je đak, a Igor prvu godinu Desete beogradske gimnazije,i takođe je odličan đak sa prosekom 5,0 uprkos teškoj situaciji i bolesti.
Zbog teške situacije 2007. godine, usled porodičnog nasilja (prijavljenog Centru za socijalni rad Novi Beograd), bila sam prinuđena da u cilju zaštite dece, odem u podstanare. Kako nisam imala nikakvih drugih sredstava sa obzirom da nemam žive roditelje ni bliske srodnike, jedina opcija mi je bila da podignem dugoročni kredit (na 10 godina) indeksiran u švajcarskim francima (jedini mogući u tom trenutku sa dužim periodom otplate) i samo sa nužnim stvarima sa decom napustim stan (na koji sam imala suvlasničko vlasništvo).Rata kredita je u to vreme bila 7000 dinara, a sada je taj iznos 25000 din, vise od pola moje plate..(dokay u prilogu)
Za to vreme se moj suprug nasilnik se širio u zajedničkoj imovini i uništavao istu.Centar nije reagovao iako je postojala i krivična prijava protiv supruga i tužba za razvod braka u kojoj je predlog advokata bila privremena mera iseljavanja supruga iz zajedničkog stana(bili smo suvlasnici idealnih polovina)
Tada je postupajući sudija Margo Ristić čak četiri puta urgirala postupanje po nalogu suda da dostave sudu nalaz i stručno mišljenje. Ja sam u tom periodu pisala ne znam više koliko primedbi upravo na nereagovanje centra:Gradskom sekretarijatu za dečiju i socijalnu zaštitu, Ministarstvu ,čak i tadašnjem predsedniku opštine Novi Beograd.Odgovore imam u pisanoj formi.Od Ministarstva je odgovor bio da nisu našli nepravilnosti u radu stručnog tima osim neuobičajenog prekoračenja rokova.
Tužba za razvod braka je podneta 28.06.2007 a konačno prvo ročište zakazano tek za 14.07.2008 upravo zbog neblagovremenog dostavljanja mišljenja stručnog tima Centra za socijalni rad sudu.
(Posebna priča je stručno mišljenje koje je stručni tim konačno dostavio –njega nažalost nemam mogla sam kao stranka u postupku samo da odem u pisarnicu suda i pročitam ali ne i da kopiram.Predpostavljam da bi se moglo tražiti u postupku tužbe protiv centra ili službenim putem po broju predmeta. Iako je moj pokojni suprug bio očigledni zavisnik,one su u tom stručnom mišljenju koj su dostavile tek krajem aprila napisale da deca treba da vidjaju oca po nekom modelu ,ne sećam se više tačno kom a da što se tiče privremene mere nije potrebna pošto je deoba imovine u toku(ovo uopšte nije bilo tačno jer deoba ide tek posle razvoda braka)
Medjutim moj (još uvek) suprug umire 14.06.2008. od predoziranosti opijatima i alkoholom.(imam obdukcijski nalaz)
Već tada ja sam prilično materijalno iscrpljena jer punih godinu dana osim što plaćam podstanarski odnos plaćam I advokate (ni sama ne znam koliko podnesaka za tih godinu dana čekanja)
U stanu me zatiče brdo neplaćenih računa i ruiniran stan.
Sledi moj pokušaj da dobijem saglasnost za prodaju stana 2010 godine. Opet od pomenutog centra za socijalni rad-sa obzirom da su maloletna deca vlasnici (ostavinskim rešenjem) po 1/6 stana.
Odbijena sam.
Usmeno objašnjenje je bilo da moram imati predugovor o kupovini drugog stana da bih dobila saglasnost,a da oni štite interese dece da ne ostanu na ulici!-kakav apsurd zar ne?
Čak i da ovog trenutka dobijem njihovu saglasnost materijalna šteta je nenadoknadiva,kamate na moja dugovanja su enormno u medjuvremeno narasle,a cene stanova drastično pale tako da bi u odnosu na 2010. godinu dobila čak 30000 eura manje za pomenuti stan
Kao što vidite ,ovde se radi o sijaset poteza Centra za socijalni rad koja su direktno uticala na katastrofalno materijalno stanje moje dece i mene
Da živim u nekom uređenom drustvu verovatno bih mogla da ih tuzim sudu i dobijem popriličnu odštetu zar ne?
-Nije ih interesovalio to što ja ne mogu da platim nagomilane dugove koje je pokojnik napravio dok sam ja bila podstanar!
-Nije ih interesovalo to što sam napomenula da ne mogu da plaćam tekuće račune za tako veliki stan samo od svoje plate! Belo su me gledale kad sam spominjala zaplenu imovine zbog dugova..
-Nije ih interesovalo što sam bila prinudjena da podignem gotovinski kredit indeksiran u CHF koji mi sad jede pola plate.
Na kraju krajeva ne interesuje ih što sam ja realno izgubila skoro 30.000 eura od 2010 do danas(kad bih sad prodavala stan) Naravno neće ih interesovati kad mi isključe struju.(Moje dete ne može da živi bez insulina.Insulin se mora čuvati u frižideru.),ni kada nam sudski izvršitelji izvrše zaplenu imovine.
Kako to onda Centar za socijalni rad štiti interese dece,tako što ih nizom svojih postupaka dovede do ivice siromaštva?
U preduzeću gde radim više puta sam pisala molbe poslovodstvu,da naprave izuzeće iz pravilnika o solidarnoj pomoći(radi se o velikom preduzeću u kome je većinski vlasnik država i koje sponzoriše mnoge pojedince i grupacije) i pomognu mojoj deci tokom školovanja ,ali nisam naišla na razumevanje,,dobijala sam odgovore da nemaju sredstva predvidjena budžetom za te namene…Samohrani roditelji i roditelji dece obolelih od hroničnih bolesti nisu prepoznati ni u jednom aktu preduzeća kao posebna kategorija.
Ja stvarno ne vidim realni izlaz iz naše situacije.Skoro svu zaradu dajem na ratu kredita i tekuće troškove: struja,infostan...tako da nam za život ne ostaje gotovo ništa.(Samo zahvaljujući nesebičnoj pomoći prijatelja barem nisu gladni).Gde su tu troškovi za dva djaka srednje škole,hrana za dijabetičare,tračice za merenje šećera,koje često dokupljujemo..odeća obuća…
Još uvek se nadam da će neka institucija ili pojedinac prepoznati realnu potrebu moje dece da se dostojanstveno školuju,i odrastu ,jer naglašavam još jedanput oni su uprkos svemu odlični djaci.
Srdačan pozdrav,
Dubravka Mladenović
tel 064/6501523
P.S. Opsirnije o nama mozete citati na blogu
http://zivimosadijabetesomnasaprica.blogspot.com/
No comments:
Post a Comment